Ružičasti listopad i borba protiv raka dojke: “U rekonstrukciji dojke Francuska je loša u usporedbi s drugim zemljama. » Intervju s Isabelle Sarfati, estetskom kirurginjom

02. listopada 2024 / Jerome Goulon

Kao i svake godine u ovo vrijeme već 39 godina, operacija Ružičasti listopad obnavlja se na mjesec dana, s jednim ciljem: podići svijest žena o raku dojke i pozvati ih na pregled. Rak dojke zapravo je vodeći uzrok smrti od raka kod žena, a inicijative Ružičastog listopada prilika su da se podsjeti na potencijalnu ozbiljnost ove bolesti. Bolest koja ističe još jedan problem: bolest rekonstrukcija dojke.

Svake godine u Francuskoj ima 49 novih slučajeva raka dojke, zbog čega se više od 000 žena mora podvrgnuti mastektomiji. Nažalost, samo 20 do 000 ih se obnovi: bilo osobnim izborom, bilo najčešće nedostatkom sredstava. Što se tiče rekonstrukcije dojke, mora se reći da je Francuska prilično loš student u usporedbi s drugim zemljama, što se žali Isabelle Sarfati, plastični kirurg 30 godina. Danas kao službenik na Institutu za dojke, koji se nalazi u Parizu, ova renomirana vizualna umjetnica dala nam je intervju u kojem je govorila o svojoj profesiji i evoluciji morala u posljednja tri desetljeća. Fascinantan intervju u kojem nam Isabelle Sarfati govori o svojim pacijenticama (i pacijenticama!) i brojnim slučajevima koje liječi: povećanju i smanjenju grudi, rekonstrukcijama, operacijama na transseksualcima, ženama koje žele postati muškarci i obrnuto... Svakodnevica ove estetske kirurginje, istovremeno zapanjujuća, nevjerojatna i dirljiva, pokazuje nam u kojoj mjeri njezina profesija može promijeniti ili spasiti živote. Dirljivo svjedočanstvo koje treba otkriti...

Jérôme Goulon: Zdravo Isabelle. Koliko dugo ste kirurg?
Dr Isabelle Sarfati: Specijalist sam kirurgije dojke 30 godina. Za potpuno razumijevanje moje profesije važno je napomenuti da u plastičnoj kirurgiji dojke postoji nekoliko registara. 

Koje?
Tu je naravno i estetska kirurgija, s povećanjem ili smanjenjem grudi, kao i spuštanjem i podizanjem grudi. A zatim rekonstruktivna kirurgija: malformacije i rekonstrukcije nakon raka dojke. 

Rekonstrukcija dojke odnosi se samo na žene s rakom?
Malformacije grudi su prilično česte, na primjer kod mladih djevojaka koje imaju gomoljaste grudi. Ovo je urođena malformacija. Mlade djevojke u doba puberteta vide grudi koje imaju vrlo čudan oblik. To je vrlo uobičajeno, ali prije se o tome nisu usuđivali pričati niti to pokazati roditeljima. Nisu zapravo znali što imaju i bili su krajnje samosvjesni. Sada se to promijenilo, jer te grudi nalaze na internetu. Oni prepoznaju svoju malformaciju i mogu saznati više. Oni shvaćaju da se to može ispraviti i da se vrlo lako mogu operirati. 

Pretpostavljam da je u 30 godina estetska kirurgija puno napredovala...
Da. Promijenile su se dvije stvari. Prvo, postoji veća raznolikost. U 1980-ima i 1990-ima svi su željeli izgledati kao isti model. Sve su djevojke željele biti vitke s dugim nogama i bujnim grudima. Danas su standardi ljepote i muze različiti. Tu su Kim Kardashian, Beyoncé, Kate Moss, androgini… Postoji raznolikost identifikacija. Ljudi se bolje osjećaju u vezi sa sobom i svojim stilom. 

A druga stvar koja se promijenila tijekom godina?
Danas se mnoge žene samo žele osjećati dobro, bez skromnosti i kompleksa. Virginie Despentes rekla je rečenicu koja mi je jako smiješna: “Skromna sam zbog svog kompleksa”. Danas ljudi žele biti dobri, samo da zagrle ono što jesu. 

Jeste li ikada rekli ne pacijentu?
Nije baš uobičajeno, ali događa se. Ono što me tjera da odbijem je kada znam da osobi neću učiniti uslugu, da neće biti zadovoljna rezultatom i da će umjesto zadovoljne svojim grudima biti nezadovoljna operacijom, dakle mi. 

Rekli ste da neke žene žele povećati grudi, dok ih druge žele smanjiti. Što je distribucija?
Ovo će vas iznenaditi, ali sada je 50/50, dok sam prije 20 godina napravio više povećanja nego smanjenja

Koja je prosječna dob vaših pacijenata?
Sve vidim. Moji pacijenti su od 14 do 90 godina… 

Djevojčice od 14 godina? Nije li to premlado?
Vrlo mladi pacijenti uglavnom dolaze zbog malformacija i vrlo velikih hipertrofija. Kad djevojčica od 14 godina ima grudi koje joj sežu do pupka ili su teške po 1,5 kg, nema smisla čekati da se smanje, jer se one neće smanjiti. Dakle, da, možemo operirati određene malformacije i hipertrofije dojke u vrlo mladoj dobi.

Predstavljaju li žene koje vas posjete nakon raka veliki udio vaših pacijenata?
Oko 50%…

Samo 20% ili 30% žena koje su imale rak podvrgne se rekonstrukciji dojke. Ovo je malo… 
Doista je vrlo slab. U rekonstrukciji dojke Francuska je loš student u usporedbi s drugim zemljama. Zatim postoje dvije skupine žena koje nemaju rekonstrukciju. Postoje žene koje ne žele rekonstrukciju, jer osjećaju da im je ugodno u vlastitoj koži i da su bile kod dovoljno liječnika tijekom raka. Oni stoga više ne žele čuti za operaciju. A tu su i žene koje ne mogu naći nikoga tko bi ih rekonstruirao ili koje si ne mogu priuštiti da plate višak za privatnu rekonstrukciju.

Je li to pitanje novca?
Ne samo to. Rekonstruktori grudi često se nalaze u velikim gradovima. Nema svugdje plastičnih kirurga. 

Rekonstrukcija dojke nije pokrivena socijalom? 
To je pokriveno 100%, ali na temelju stope zdravstvenog osiguranja, koja ne odražava stvarni trošak. Za rekonstrukciju dojke socijalno osiguranje plaća oko 225 eura za intervenciju od oko dva sata i 3 tjedna postoperativnog praćenja. Stoga postoji značajan trošak za pacijente iz vlastitog džepa.

Koliko košta rekonstrukcija dojke?
U privatnom sektoru rekonstrukcija dojke stoji između 2 i 000 eura, s obzirom da se često radi o 4 intervencije i rekonstrukciji areole i bradavice.

A u publici?
U javnoj službi je besplatno. U bolnicama ili centrima za rak, kada se radi rekonstrukcija dojke, to je u potpunosti pokriveno socijalnim osiguranjem i nema troškova iz vlastitog džepa. Problem je što je prometna gužva. Vrijeme čekanja može biti od 6 mjeseci do godinu dana i postalo je mnogo gore od Covida.

Što biste poručili ženama koje ne žele čekati da se oslobodi mjesto u javnom sektoru i koje si ne mogu priuštiti odlazak u privatni sektor?
Nema se puno za reći. Trenutno radimo na stvaranju zaklade u kojoj bismo prikupljali novac od donatora kako bismo preuzeli poslove obnove u privatnom sektoru...

Žene odlaze u inozemstvo da plate manje. Koje su zamke koje treba izbjegavati?
Govorite o estetskoj kirurgiji. Problem s kirurškim turizmom nije toliko razina plastičnih kirurga, već je uglavnom praćenje. Postoperativno praćenje je najmanje mjesec do dva. Komplikacije se mogu javiti nakon 15 dana, 3 tjedna, mjesec dana ili jednostavno nezadovoljstvo rezultatom. A biti udaljen od svog kirurga nakon operacije je štetan. 

Drugi predmet. Operirate i žene koje žele postati muškarci. Recite nam o tome…
Postoje dvije vrste operacija kod transseksualaca. Kada se radi o trans muškarcima, odnosno ženama koje žele postati muškarci, to uključuje uklanjanje grudi. Nasuprot tome, kada su muškarci ti koji žele postati žene, to uključuje stavljanje proteza. Ja radim oboje.

Trenutno se puno priča o trans osobama. Je li ovo novi fenomen ili postoji oduvijek?
Postojala je oduvijek, ali je doista poprimila izuzetno značajne razmjere. Prije 30 godina sam operirao jednog ili dva transseksualca godišnje. Danas ih vidim nekoliko tjedno. Broj zahtjeva transseksualaca očito je eksplodirao. 

Trans osobe se često izdvajaju, ali možda ne shvaćamo patnju tih osoba. Osjećate li to?
Estetska kirurgija nije potrošnja isključivo povezana s patnjom. Tu je i želja, zadovoljstvo. Postoji možda patnja nerođenja u tijelu koje bismo željeli, ali postoji i želja za drugim tijelom. I draža mi je želja nego patnja. Estetska kirurgija je izraz individualne slobode. 

Jesu li to uglavnom žene koje žele postati muškarci ili obrnuto?
Postoji 75% transseksualaca koji su žene koje žele postati muškarci. Pate od boli grudi, ali postoji i želja za ravnim prsima. 

Žale li trans pacijenti ikada?
Ovo je naš teror. Svaki put kad operiramo transseksualca, bojimo se da će požaliti svoju odluku. I očito se još više bojimo ako su mladi…

Koja je prosječna dob ovih pacijenata?
Ima tu svega. Maloljetnike uopće ne operiram, ali primam pacijente od 20 do 75 godina. Pacijenti od 20 godina me više plaše nego pacijenti od 75 godina. 

Za što ?
Uvijek se bojim da će mi mladi pacijenti doći nekoliko godina nakon operacije i reći: „Vidjeli ste me u trenutku zbunjenosti, vi ste liječnik, niste dijagnosticirali moju nevolju, niste dijagnosticirali činjenicu da nisam mogao donijeti odluku, ti si me operirao, ali si me osakatio." 

A je li vam se to ikada dogodilo?
Ne. Moram priznati da nam od onih koje smo operirali na Institutu za dojke za sada nitko nije rekao da žali zbog svoje intervencije. 

Postoji li minimalno razdoblje za razmišljanje propisano za intervenciju?
Od slučaja do slučaja, ne možemo suditi. Ukratko, dvije su potpuno različite situacije. Ako vidim nekoga tko ima 25 godina, tko je praćen od 6. godine, tko ide kod endokrinologa, tko je na hormonskoj terapiji, koga prati psihijatar, sve je to vrlo dosljedno. Ne moram baš nametati rok. Očito je da pratim logičan tijek onoga što se događa od početka. 

A druga situacija?
Ako vidim mladu osobu koja se nije raspitivala prije 12-13 godine, koju ne prati endokrinolog, koju ne prati psiholog, ja sam u situaciji koja je radikalno drugačija. Eto, ja sam na prvoj crti. Ako nema drugog liječnika koji je radio s ovom osobom i koji je istražio njihove motive, bit ću sumnjičaviji, postavljat ću više rokova, razgovarat ću, pitati za mišljenje...

Ima li povratka?
Uvijek postoji put natrag. Budući da radimo rekonstrukcije nakon raka, možemo raditi rekonstrukcije. Ali ponekad je ipak komplicirano. Ostavlja ožiljke. 

U svim slučajevima postoje ožiljci...
Da, ali kada imamo ožiljke jer nam je netko spasio život od raka, to je drugačije nego da imamo ožiljke jer smo imali trenutak zbunjenosti s 20 godina. Doživjet ćemo to na sasvim drugačiji način. U jednom slučaju ćemo sebi reći: “Oni su mi spasili život”, a u drugom slučaju ćemo pomisliti: “Oni su me osakatili, oni su me zlostavljali”. Ovo je posljednja stvar za koju želim biti odgovoran. 

Za kraj, što biste htjeli dodati?
Estetska kirurgija je osnaživanje nad smrtnim slučajevima kao što su genetika, sudbina, protok vremena i životne nezgode. I smatram da postoji nešto prilično oslobađajuće u tom preuzimanju vlasti nad svojim životom, nad svojim tijelom, nad svojom pojavom. Zato vidimo sve više ljudi koji odluče da je to njihovo tijelo, da je na njima da odluče. 

Je li korisno?
Imati moć nad vlastitim izgledom i slobodu korištenja njome vjerujem da je korisno, barem za mene. Osjećati se malim autorom onoga što jesmo, moći nešto učiniti po tom pitanju, to mi djeluje umirujuće i veselo. Plastična kirurgija nikada nije obveza, ona je alat dostupan onima koji to trebaju ili žele. To je izraz individualne slobode i vlasništva nad vlastitim tijelom. S ove točke gledišta, intervencije transseksualaca krajnji su izraz te slobode. Zanimljivo je vidjeti da ovaj val transseksualne kirurgije istovremeno pogađa gotovo sve zapadne zemlje i da ga zemlje poput Rusije, Kine i arapskih zemalja vide kao znak zapadne dekadencije.